srijeda, 20. studenoga 2013.

Međunarodni dan djeteta - neka dijete pjeva svoju pjesmu!!!



20. studenog (a to je danas) obilježavamo međunarodni dan djece...

Još 1954. godine skupština UN-a proglasila je Međunarodni dan djece, ali je svim državama članicama preporučila da sami utvrde kada će se u njihovoj zemlji taj dan održati. 1959. godine UN je usvojio Deklaraciju o pravima djeteta, a trideset godina kasnije usvojena je i Konvencija o pravima djeteta čija je potpisnica i naša Republika Hrvatska.




Danas se sve više roditelja buni oko prava djeteta, sve više učitelja priča o tome kako djeca imaju previše prava... Bake i djedovi govore da tako nije bilo u njihovo vrijeme (''mora' si radit' da te ćaća ne bi išiba!'') i da su djeca danas previše pasivna i da im se sve dopušta...

Je li to tako? Globalna priča ide ovako... Ukoliko roditelji rade, djeca nemaju s kim provesti vrijeme... Nemaju se s kim igrati, nemaju od koga učiti, nema im tko pričati priče, treniraju 10 sportova, uče 17 stranih jezika, idu na 4 plesa i sviraju 8 glazbenih instrumenata... Opet, ako roditelji ne rade, nesretni su, nemaju motivacije... Pretjerujem? Ma naravno, tko bi to upisao dijete na 165 izbornih aktivnosti.?!

Ipak, djeca nemaju vremena za sebe, za igranje, za glazbu, za crtanje, za istraživanje i učenje. Iako imaju svoja prava, kao i sva živa bića, nerjetko čujemo kako ona nisu poštivana. Kada bi pokušali definirati dijete, kako bi ga definirali? Treba li uopće definiciju to čudo prirode? Je li dijete sretno danas? O čemu razmišlja? Tko radi s djecom? Što žele? Igraju li se?





Danas, i za prošlog stoljeća djeca su se zaista dosta napatila... Preživjela su ratove, poplave, potrese... Preživjela su nedostatak igračaka, a opet su ih imali snage sami izrađivati koristeći najneobičnije materijale... Preživjela su najopakije bolesti i smrt voljene majke ili oca... Preživjela su najteži ispit iz Povijesti i upisala su se na fakultet... Završila su osnovno obrazovanje gluha i slijepa.

Djeca su pokazala što znači brinuti za prirodu ne uništavajući okoliš, djeca su reciklirala. Srdačno su se nasmiješila svojoj novoj učiteljici, koja se uplašila njihovih roditelja. 


Djeca su, dragi moji, nazvala policiju i rekla da im majka leži na tlu, isprebijana. Priznala su prijateljici da ih je netko uznemirio i dirao tamo gdje ne smije... Kao što to samo maleni znaju, djeca su se podigla nakon što su raskrvarila već toliko puta razbijeno koljeno. Sjetite se samo kada ste zadnji put pomogli nekoj baki da prijeđe cestu? Možda kad ste bili dijete? Pročitala su djeca najtežu lektiru i dobili peticu, jer znaju da mogu iako su disleksičari, a i ne pišu baš najčitljivije. Djeca su svjesna. Djeca znaju. Pa Bože, upisala su su u redovnu školu ''s kromosomom viška''... Zaista su uspjela ta djeca...

Naučila su djeca i engleski jezik, jer su roditelji stalno pričali nešto što maleni nisu razumjeli. I pogodite što? Roditelji su se prepirali i govorili jedno drugom da se više ne vole. Djeca su ipak stala uspravno i rekla su da ljubav mora postojati, zaljubila su se i danas imaju svoju djecu. Pričaju hrvatskim jer se vole, nemaju što kriti. Ti čudesni likovi iz priča gladni su radili u tvornici da bi bolesnoj sestri kupili komadić kruha i novu dekicu, jer joj je bilo hladno. Uzeli su oružje u ruke i branili svoj dom, jer su se ''oni koji su zaboravili biti djeca'' posvađali... Otimali su ih, tukli, zlostavljali, vikali, ma zabranili su im da idu u školu. Zabranili su im da žive, a djeca su se snalazila... 







Djecu danas možete naći svugdje:

- u školama
- u vrtićima
- na planini
- na igralištu
- u bolnici
- u kafiću
- na rivi
- evo me u sveučilišnoj knjižnici
- na ljuljački
- na vrhu stabla
- u dvorani za trening
- na fakultetima
- u prašini i blatu
- u kućici
- na prosvjedu
- ...


Što možemo ustanoviti?

Nalaze se svugdje i u svim oblicima. Visoki, niski, mršavi, bublasti, raspjevani, rasplakani, nasmijani, namrgođeni, bolesni, zdravi, tihi, glasni, ljuti, razigrani, neraspoloženi, u paru, u grupi, individualno, rasplesani, motivirani, PUNI NADE...

Ukoliko dopustite djetetu da bude upravo to što jest, vidjet ćete koliko potencijale ste zapravo do sada potiskivali. Neka dijete skače po krevetu, neka umoči ruke u boju, neka pukne žicu na očevoj gitari, neka iskida stranicu iz časopisa... NEKA UČI! Pustite dijete da uči na iskustvu, neka ne hoda čitavo vrijeme stazom koju ste mi vi dobro osigurali i pripremili (to se naravno ne odnosi na planinu, tamo neka prati staze i oznake da ne zovemo HGSS). Dopustite mu kakav ''put u nepoznato''. Dopustite mu da samo nauči da je led hladan, a lonac s čajem vruć. Neka shvati da je kiša mokra, dopustite djetetu da smoči najnovije cipele. Naučit će. 

Postavljajte djeci pitanja, ne dajte im odmah odgovore. Što ako? Kako? Kada? Čim? Koliko? Može li drugačije? I naravno, osigurajte djetetu okolinu sigurnu za učenje, razvijanje i samostalnost. 

Neka dijete pjeva svoju najdražu pjesmu, i nek to radi često...

Nek je svoj djeci s ove predivne planete sretan svaki dan, a posebno ovaj danas :*


Pozdrav svima,

Vaše vječno dijete
Kristina Ujević




ponedjeljak, 4. studenoga 2013.

''Krea(k)tivna atmosfera''


Ovih dana palo mi je na pamet da napravim album u koji ću stavljat pozivnice, zahvalnice i slike s vjenčanja na kojima sam bila. Prvo sam se mislila kako bi to moglo ispast, da možda isprintam neku sliku s neta pa da je prilipim naprijed, da zalijepim neku salvetu i tako slične ideje... Jednom sam davno radila spomenar pun morskog kamenja i školjaka i plavog laka na naslovnoj strani, pa sam pomislila i na to... ali, budući da sam još imala masu izrezanih članaka, naslova i slova iz časopisa odlučila sam se na ovu verziju...

Izvana izgleda ovako... 


A, iznutra izgleda otprilike ovako...


Odnosno, izgledat će bolje jer ću tek idući vikend dovršit unutrašnjost...






I, eto ti ga na... Još đinđa i iskorištavanja papira od starih plakata... Brodići su od sitnih ostataka tkanine, koristila sam i botunčiće, šliceve, til, trake ukrasne...

Funkcije su razne, od čestitki do pozivnica i zahvalnica...


...a ove spajalice su se cijelo vrijeme  rasipale po sobi...




Imala sam nekoliko praznih jednobojnih fascikli, pa sam i njih malo ''ukrasila''





...Još malo skupljam materijale za radionice s djecom...




A ovaj žućo u mojoj sobi... To je moj veseli lipi zid.... slova sam izrezala iz stranica časopisa i to na način da bi od jedne stranice napravila jedno slovo... Ove sličice dolje su bile razglednice poslagane u ''peace'' ali kako su se konstantno odvajale od zida i pritom šuškale, skidala sam ih jednu po jednu... Ovo su zadnji preživjeli, posljednji Mohikanci :)

Ovim putem još bi se jednom željela zahvaliti svima koji su mi bojali zidove (Tomši i Stipsi, Ema i Jela)... Fenomenalno je, samo se na jednom mjestu boja odlijepila, ali nema veze, ostalo je još boje u teglici :)


Ovaj sat sam naručila u Stipe, majstora za izradu satova... i moran vam priznat, nikad nisam vjerovala da jedan ''običan predmet'' može unijeti toliko pozitivne energije u prostor... Stipine vridne ruke :)





I, za kraj... dvije srodne duše... Sliku na kojoj sam ja nacrtala je prijateljica Antonija, i poklonila je za rođendan... Ugodno iznenađenje moram priznat... Još samo da je pošteno uokvirim :)

Inače, idućih dana očekujem dva kreativca, točnije dvije kreativke kod sebe, tako da bi moglo štagod zanimljiva nastat... Ako ne, skuhat ćemo kavu, bacit pogled na planinu i pričat o ... idejama, naravno...

Ugodne snove i uzbudljivo jutro želi vam vaša

Kika :)

srijeda, 30. listopada 2013.

Jedan jesenji...

Počela je jesen bojat' sve oko sebe...

u moje najdraže boje!





Cvjetića polako nestaje... Naravno, korov ostaje zadnji preživjeli!



U rijeci sam rođena,
Ispod duga slapa...
Gdje se boje mjeseca i sunca
Pronalaze u sutonu...

U kaplji vode, maloj i veseloj
U zrnu kamena, hrabrog, nepokorenog...

Rođena sam u daljini, 
na ivici gdje se Zemlja
Radosno i u blještavilu
U svoje boje presvlači...

U jeseni...


Moja mila rijeka :)





Odoh sutra na planinu, nakupit energije za studeni... Valjda neće bit tako hladan, kao što mu je ime hladno... Dovoljno mi je sjetit se kako je samo hladno bilo ovo ljeto... brrr... :)

Ma, napunit se C i E vitaminom i otić' u prirodu, di ćeš bolje? :)



Pozdrav od Kike Kreaktivke !!!




utorak, 22. listopada 2013.

Smotra klapa u Žrnovnici 2013.


Eto, kako sam bila maksimalno posvećena čišćenju ispita na fakultetu, nisam gotovo ništa pisala... Al, popravit ću se... Za početak, evo malo slika sa smotre klapa u Žrnovnici. 

A, ukoliko ne znate...

Žrnovnica je maleno mjesto pokraj grada Splita. Nalazi se između planine Mosor i brda Perun. Kroz Žrnovnicu prolazi i rijeka, istog naziva... Okružena je predivnim krajolikom, prohodanim stazama, kroz koje se može doći do vrha same planine...
Ime ''Žrnovnica'' spominje se prvi put davne 1080. godine, a u posljednje se vrijeme često spominje kao stanica snimanja poznate serije ''Game of Thrones''

Ove godine na smotri nastupale su  klape:


Klapa sv. Florijan


Klapa Libar


Klapa Ankora




Klapa Podvorje


Klapa Putalj


Klapa Kampaneli


Klapa Kamen


Klapa Cambi - Split



četvrtak, 27. lipnja 2013.

...za ispitnu srećicu :)


Za početak, sve skripte ćemo skratiti, podcrtati i markerom podebljati sve ono što je bitno... Uložiti ćemo koliko je god puno vremena potrebno da naučimo manje... ali dobra stvar u tome je da ćemo sve ono komplicirano svesti na najmanje moguće komadiće...
sve ćemo naučiti na taj način :) hahahaha



Prijavite ispite ako ste učili, nemojte ostati kući spavajući :)))


... i ne zaboravite biti kreativni dok odgovarate na pitanja. Nije problem to što pišete ispit kojem je zagarantirana jedinica sve dok nasmijavate profesore svojim kreativnim idejama i odgovorima...




...i naravno nemojte žaliti za padnutim ispitima, jer kako ono moja prijateljica Fanny kaže: ''IMA ROKOVA!!!''.



...pa jedna pametna, sa slatkim licem :)


...i još jedna sa školskom pločom i kredom :)





...i na kraju, budimo realni, koliko god da ispita položimo, fakulteta završimo, iduća slika uvijek će nas vratiti na razinu djeteta... 

jer najljepše je bilo kad smo mali bili :)




Iako su već počeli, sretno vam s ispitima!!!

Voli Vas Vaša Kika Krea(k)tivka !

:)


srijeda, 10. travnja 2013.

...tamo gore na planini, iznad grada u tišini...

Alarm trešti. Jutro. Moglo bi se reći. U mojoj Žrnovnici sunce se nazire, Mosor je još uvijek obojan u crno, a plava je boja ispunila nebo. Predivno, još jedan dan za izlet s mladim planinarkama i planinarima...





Ovo nije zapravo kratak opis jednodnevnog izleta... na Biokovo. To je priča o strpljivosti i marljivosti... O prirodi... O jednom vođenju puta. Ne znam zašto al, markirane me staze baš i podsjećaju na puteve u životu... Ideš od točkice, do točkice, putem kojim je prošlo već mnogo ljudi... Pa ipak, nikad nitko nije tu zagazio na način na koji sam to učinila ja. Ti. Bilo tko.. Svi putem koračamo na svoj način.

Biraš svoj stav, svoj način i svoj korak. Odabireš svoju brzinu i svoj ritam. I samo ideš...

 Ideš i ideš...
Onda se pojavi neka zakrivljena crta...

I ideš, pa pronađeš pogled na zajednicu prirode i ljudi...

Kad gledaš iz grada priroda je mala... Doslovno. Oko tebe su betonske kuće, asfaltna cesta, žuti semafor i umjetna zebra. Umjetna stabalca, kaktusi i grmlje ne odaju dojam nekakvog prirodnog sklada...

Zašto? Pa čovjek je prije svega prirodno biće...





I onda odeš u planinu. Zebra se ne vidi... Asfaltna cesta i betonske kuće postoje. Tek toliko da znaš da su tu one se vide, male... Pogled na malenost čovjeka imaš tek kad se Zemlji popneš na rame. Na neko brdo.

Kad si malo udaljen od auta, buke i mirisa grada shvatiš zapravo koliko je sve oko nas mirno. Pa i kad zapuše vjetar, kad se zapitaš jesi li čvrsto da te ne ponese... Od visine do dna ponora...



I tako se priroda bori... Naginje se, raste , širi...


i hodaš...


... odmoriš se...


...skupiš snagu za dalje...


...Uživaš i ideš!


...pa gledaš i čudiš se kako li sve u prirodi nađe svoj put...


...i hodaš...


pa, kreneš dalje...


...i gledaš...


i shvatiš...





Ljudi su prirodu smjestili na kartu. Neki se kartom služe da bi lakše lutali prirodom. Hodali i koracali barem malo bliže oblacima. I to je lijepo... Sasvim lijepo... Takvi nikada nisu sami... Za njima ide još stotina ljudi...

Ali, postoje i oni koji se kartom služe da umanje ljepotu okoliša...  Da ju stave u centimetre, obojaju po volji i spreme u povijest... Problem je što za ovim drugima ide milijun...


...ali svijest se mijenja. Priroda nađe svoj put. Oni koji se vole s Njom nađu svoj put.

Cvijet nađe svoj put, Pa kako ne bi čovjek...

p.s. Ako pak ne nađete svoj istočkani put u planini, zovite GSS :)



Ovo nije zapravo opis jednodnevnog izleta. Ovo je kratki, mali opis jedne velike ljubavi... Ljubavi jedne osobe i Majke Prirode...

Do čitanja,

Kika Kreaktivka :)