20. studenog (a to je danas) obilježavamo međunarodni dan djece...
Još 1954. godine skupština UN-a proglasila je Međunarodni dan djece, ali je svim državama članicama preporučila da sami utvrde kada će se u njihovoj zemlji taj dan održati. 1959. godine UN je usvojio Deklaraciju o pravima djeteta, a trideset godina kasnije usvojena je i Konvencija o pravima djeteta čija je potpisnica i naša Republika Hrvatska.
Danas se sve više roditelja buni oko prava djeteta, sve više učitelja priča o tome kako djeca imaju previše prava... Bake i djedovi govore da tako nije bilo u njihovo vrijeme (''mora' si radit' da te ćaća ne bi išiba!'') i da su djeca danas previše pasivna i da im se sve dopušta...
Je li to tako? Globalna priča ide ovako... Ukoliko roditelji rade, djeca nemaju s kim provesti vrijeme... Nemaju se s kim igrati, nemaju od koga učiti, nema im tko pričati priče, treniraju 10 sportova, uče 17 stranih jezika, idu na 4 plesa i sviraju 8 glazbenih instrumenata... Opet, ako roditelji ne rade, nesretni su, nemaju motivacije... Pretjerujem? Ma naravno, tko bi to upisao dijete na 165 izbornih aktivnosti.?!
Ipak, djeca nemaju vremena za sebe, za igranje, za glazbu, za crtanje, za istraživanje i učenje. Iako imaju svoja prava, kao i sva živa bića, nerjetko čujemo kako ona nisu poštivana. Kada bi pokušali definirati dijete, kako bi ga definirali? Treba li uopće definiciju to čudo prirode? Je li dijete sretno danas? O čemu razmišlja? Tko radi s djecom? Što žele? Igraju li se?
Danas, i za prošlog stoljeća djeca su se zaista dosta napatila... Preživjela su ratove, poplave, potrese... Preživjela su nedostatak igračaka, a opet su ih imali snage sami izrađivati koristeći najneobičnije materijale... Preživjela su najopakije bolesti i smrt voljene majke ili oca... Preživjela su najteži ispit iz Povijesti i upisala su se na fakultet... Završila su osnovno obrazovanje gluha i slijepa.
Djeca su pokazala što znači brinuti za prirodu ne uništavajući okoliš, djeca su reciklirala. Srdačno su se nasmiješila svojoj novoj učiteljici, koja se uplašila njihovih roditelja.
Djeca su, dragi moji, nazvala policiju i rekla da im majka leži na tlu, isprebijana. Priznala su prijateljici da ih je netko uznemirio i dirao tamo gdje ne smije... Kao što to samo maleni znaju, djeca su se podigla nakon što su raskrvarila već toliko puta razbijeno koljeno. Sjetite se samo kada ste zadnji put pomogli nekoj baki da prijeđe cestu? Možda kad ste bili dijete? Pročitala su djeca najtežu lektiru i dobili peticu, jer znaju da mogu iako su disleksičari, a i ne pišu baš najčitljivije. Djeca su svjesna. Djeca znaju. Pa Bože, upisala su su u redovnu školu ''s kromosomom viška''... Zaista su uspjela ta djeca...
Naučila su djeca i engleski jezik, jer su roditelji stalno pričali nešto što maleni nisu razumjeli. I pogodite što? Roditelji su se prepirali i govorili jedno drugom da se više ne vole. Djeca su ipak stala uspravno i rekla su da ljubav mora postojati, zaljubila su se i danas imaju svoju djecu. Pričaju hrvatskim jer se vole, nemaju što kriti. Ti čudesni likovi iz priča gladni su radili u tvornici da bi bolesnoj sestri kupili komadić kruha i novu dekicu, jer joj je bilo hladno. Uzeli su oružje u ruke i branili svoj dom, jer su se ''oni koji su zaboravili biti djeca'' posvađali... Otimali su ih, tukli, zlostavljali, vikali, ma zabranili su im da idu u školu. Zabranili su im da žive, a djeca su se snalazila...
Djecu danas možete naći svugdje:
- u školama- u vrtićima
- na planini
- na igralištu
- u bolnici
- u kafiću
- na rivi
- evo me u sveučilišnoj knjižnici
- na ljuljački
- na vrhu stabla
- u dvorani za trening
- na fakultetima
- u prašini i blatu
- u kućici
- na prosvjedu
- ...
Što možemo ustanoviti?
Nalaze se svugdje i u svim oblicima. Visoki, niski, mršavi, bublasti, raspjevani, rasplakani, nasmijani, namrgođeni, bolesni, zdravi, tihi, glasni, ljuti, razigrani, neraspoloženi, u paru, u grupi, individualno, rasplesani, motivirani, PUNI NADE...
Ukoliko dopustite djetetu da bude upravo to što jest, vidjet ćete koliko potencijale ste zapravo do sada potiskivali. Neka dijete skače po krevetu, neka umoči ruke u boju, neka pukne žicu na očevoj gitari, neka iskida stranicu iz časopisa... NEKA UČI! Pustite dijete da uči na iskustvu, neka ne hoda čitavo vrijeme stazom koju ste mi vi dobro osigurali i pripremili (to se naravno ne odnosi na planinu, tamo neka prati staze i oznake da ne zovemo HGSS). Dopustite mu kakav ''put u nepoznato''. Dopustite mu da samo nauči da je led hladan, a lonac s čajem vruć. Neka shvati da je kiša mokra, dopustite djetetu da smoči najnovije cipele. Naučit će. Postavljajte djeci pitanja, ne dajte im odmah odgovore. Što ako? Kako? Kada? Čim? Koliko? Može li drugačije? I naravno, osigurajte djetetu okolinu sigurnu za učenje, razvijanje i samostalnost.
Neka dijete pjeva svoju najdražu pjesmu, i nek to radi često...
Nek je svoj djeci s ove predivne planete sretan svaki dan, a posebno ovaj danas :*
Pozdrav svima,
Vaše vječno dijete
Kristina Ujević
