...tamo gore na planini, iznad grada u tišini...

Alarm trešti. Jutro. Moglo bi se reći. U mojoj Žrnovnici sunce se nazire, Mosor je još uvijek obojan u crno, a plava je boja ispunila nebo. Predivno, još jedan dan za izlet s mladim planinarkama i planinarima...

Ovo nije zapravo kratak opis jednodnevnog izleta... na Biokovo. To je priča o strpljivosti i marljivosti... O prirodi... O jednom vođenju puta. Ne znam zašto al, markirane me staze baš i podsjećaju na puteve u životu... Ideš od točkice, do točkice, putem kojim je prošlo već mnogo ljudi... Pa ipak, nikad nitko nije tu zagazio na način na koji sam to učinila ja. Ti. Bilo tko.. Svi putem koračamo na svoj način.

Biraš svoj stav, svoj način i svoj korak. Odabireš svoju brzinu i svoj ritam. I samo ideš...

 Ideš i ideš...
Onda se pojavi neka zakrivljena crta...

I ideš, pa pronađeš pogled na zajednicu prirode i ljudi...

Kad gledaš iz grada priroda je mala... Doslovno. Oko tebe su betonske kuće, asfaltna cesta, žuti semafor i umjetna zebra. Umjetna stabalca, kaktusi i grmlje ne odaju dojam nekakvog prirodnog sklada...

Zašto? Pa čovjek je prije svega prirodno biće...

I onda odeš u planinu. Zebra se ne vidi... Asfaltna cesta i betonske kuće postoje. Tek toliko da znaš da su tu one se vide, male... Pogled na malenost čovjeka imaš tek kad se Zemlji popneš na rame. Na neko brdo.

Kad si malo udaljen od auta, buke i mirisa grada shvatiš zapravo koliko je sve oko nas mirno. Pa i kad zapuše vjetar, kad se zapitaš jesi li čvrsto da te ne ponese... Od visine do dna ponora...

I tako se priroda bori... Naginje se, raste , širi...

i hodaš...

... odmoriš se...

...skupiš snagu za dalje...

...Uživaš i ideš!

...pa gledaš i čudiš se kako li sve u prirodi nađe svoj put...

...i hodaš...

pa, kreneš dalje...

...i gledaš...

i shvatiš...

Ljudi su prirodu smjestili na kartu. Neki se kartom služe da bi lakše lutali prirodom. Hodali i koracali barem malo bliže oblacima. I to je lijepo... Sasvim lijepo... Takvi nikada nisu sami... Za njima ide još stotina ljudi...

Ali, postoje i oni koji se kartom služe da umanje ljepotu okoliša...  Da ju stave u centimetre, obojaju po volji i spreme u povijest... Problem je što za ovim drugima ide milijun...

...ali svijest se mijenja. Priroda nađe svoj put. Oni koji se vole s Njom nađu svoj put.

Cvijet nađe svoj put, Pa kako ne bi čovjek...

p.s. Ako pak ne nađete svoj istočkani put u planini, zovite GSS :)

Ovo nije zapravo opis jednodnevnog izleta. Ovo je kratki, mali opis jedne velike ljubavi... Ljubavi jedne osobe i Majke Prirode...

Do čitanja,

Kika Kreaktivka :)