...tamo gore na planini, iznad grada u tišini...

Alarm trešti. Jutro. Moglo bi se reći. U mojoj Žrnovnici sunce se nazire, Mosor je još uvijek obojan u crno, a plava je boja ispunila nebo. Predivno, još jedan dan za izlet s mladim planinarkama i planinarima...

Ovo nije zapravo kratak opis jednodnevnog izleta... na Biokovo. To je priča o strpljivosti i marljivosti... O prirodi... O jednom vođenju puta. Ne znam zašto al, markirane me staze baš i podsjećaju na puteve u životu... Ideš od točkice, do točkice, putem kojim je prošlo već mnogo ljudi... Pa ipak, nikad nitko nije tu zagazio na način na koji sam to učinila ja. Ti. Bilo tko.. Svi putem koračamo na svoj način.

Biraš svoj stav, svoj način i svoj korak. Odabireš svoju brzinu i svoj ritam. I samo ideš...

 Ideš i ideš...
Onda se pojavi neka zakrivljena crta...

I ideš, pa pronađeš pogled na zajednicu prirode i ljudi...

Kad gledaš iz grada priroda je mala... Doslovno. Oko tebe su betonske kuće, asfaltna cesta, žuti semafor i umjetna zebra. Umjetna stabalca, kaktusi i grmlje ne odaju dojam nekakvog prirodnog sklada...

Zašto? Pa čovjek je prije svega prirodno biće...

I onda odeš u planinu. Zebra se ne vidi... Asfaltna cesta i betonske kuće postoje. Tek toliko da znaš da su tu one se vide, male... Pogled na malenost čovjeka imaš tek kad se Zemlji popneš na rame. Na neko brdo.

Kad si malo udaljen od auta, buke i mirisa grada shvatiš zapravo koliko je sve oko nas mirno. Pa i kad zapuše vjetar, kad se zapitaš jesi li čvrsto da te ne ponese... Od visine do dna ponora...

I tako se priroda bori... Naginje se, raste , širi...

i hodaš...

... odmoriš se...

...skupiš snagu za dalje...

...Uživaš i ideš!

...pa gledaš i čudiš se kako li sve u prirodi nađe svoj put...

...i hodaš...

pa, kreneš dalje...

...i gledaš...

i shvatiš...

Ljudi su prirodu smjestili na kartu. Neki se kartom služe da bi lakše lutali prirodom. Hodali i koracali barem malo bliže oblacima. I to je lijepo... Sasvim lijepo... Takvi nikada nisu sami... Za njima ide još stotina ljudi...

Ali, postoje i oni koji se kartom služe da umanje ljepotu okoliša...  Da ju stave u centimetre, obojaju po volji i spreme u povijest... Problem je što za ovim drugima ide milijun...

...ali svijest se mijenja. Priroda nađe svoj put. Oni koji se vole s Njom nađu svoj put.

Cvijet nađe svoj put, Pa kako ne bi čovjek...

p.s. Ako pak ne nađete svoj istočkani put u planini, zovite GSS :)

Ovo nije zapravo opis jednodnevnog izleta. Ovo je kratki, mali opis jedne velike ljubavi... Ljubavi jedne osobe i Majke Prirode...

Do čitanja,

Kika Kreaktivka :)

proljeće je - u meni svemir :)

... ne znam kako Vas, al' mene proljeće podsjeća na djetinjstvo... Sve raste, cvate, miriše i leti... Povjetarac lagano tjera sve na kreativu, na rad, tjera sve u prirodu, na planinu, uz rijeku... Upravo zato sam rekla prijateljici Antei, mladoj ''stvaralici'', svestranoj umjetnici, da odabere neke svoje slike prirode i pošalje ih da ih stavim na blog, u ovu malu priču koja je tek na svojem početku. :)

Preokret u prirodi... nemir se rađa, od blažene Majke Zemlje dolazi... Kistovi vila umrljani preporodom bojaju cvijeće, rijeku i svemir... Ljubav se osjeća u zraku. Pčelice zuje a oblak odaje ženstveni ponos, božanski nemir, ipak, sreća je ženskog roda...

 

Ruke su lude od tuge... ne  mogu dotaknuti sve. Oči odustaju, jer ne vide daleko... Samo srce je tu, da bez ograde, bez drvenog trnja, ljubavlju seže do kraja ... Čemu komplicirati...

Proljeće je tu... Izađite iz svojih betonskih nastambi pod sunce, izbacite svoju najnovij ideju na svijetlo dana... Trčite po livadi, plešite na planini, dopustite djetetu u vama da se igra...

Upleti se u mrežu prirode, plesa i ritma... Ruke u zrak, sklopi oči i nasred ulice napravi nešto što nikad nisi. Pleši... Skoči ... Neka gledaju, brige te... Budi slobodna... iskoči iz svakodnevnice... Sviraaaaaaaj!!!

...a navečer, budi svjetlo koje drugima daje nadu...

SRETAN VAM DAN! :)

Fotografije je s nama podjelila Antea Mrčela :)

... svaki dan je pravi dan!

... Ovih dana sam baš gledala u tu pretjeranu količinu stvari koju imam doma... pa makar promijenila sobu, 90% stvari je ostalo isto, svi časopisi, novine, radovi, kese, kesice, cd-jevi , filmovi, knjige, odjeća, torbe...

Odlučila sam tako poći od prve stavke časopisa i odjeće...

Još od vremena srednje škole kada me zanimala medicina počela sam sakupljati časopise s tom tematikom. Od onih besplatnih, do onih skupih, sve sam ih skupila... Drvo znanja, Geo, Meridijani... onda me pukla ta luda faza dizajna, pa sam pokupovala sve moguće časopise o arhitekturi, interijeru, vrtovima, kućama, kolibama i inim stvarima... Svakim periodom pratila me moda, kao i glazba, pa sam tako kupovala Cosmo, Vogue, Marie Claire, Rolling Stone, Uncut... ajme meni. No, to nije niti približno količini časopisa koju sam naslijedila od mame i starije sestre.

Da ne spominjem dalje tu količinu prerađenog drva, i sve što sam mogla napraviti s tim novcem da sam bila pametnija, prijeć ću s riječi na djelo.

Tako se Kika odlučila da odvoji hrpicu časopisa ''za prvu ruku'' i da ih odbaci. Naravno, u kantu za stari papir. Isto, kao pravoj ''škovacinki'' kako moja majčica kaže, bilo mi je teško, pa sam ipak prolistala dva, tri časopisa, i izrezala iz njih neke zanimljive sličice i naslove. Našla sam staru kutiju. Malo lijepila. Škarice. I, bacila se na posao... Za sat i pol bile su gotove dvije ukrasne kutije...

Takve se često koriste za ''umotavanje'' poklona, pohranu ''đinđa'' i uspomena. Moje su zasad pune cd-jeva, jer ih ionako nemam gdje staviti. Ostatak časopisa s prve hrpe sam bacila u stari papir...

 Što se odjeće tiče... Sve male ostatke i krpice koji mi ostanu nakon šivanja stavim u posebnu vrećicu, pa s vremena na vrijeme koristim i to što se inače baci. Stare jeans hlače nikad ne bacam, a u zadnje vrijeme mi i prijatelji donose svoje na reciklažu... Em što znaju da će mene usrećit', em što znaju da neće uništavat okoliš.

Tako sam skupila ostatke nekih hlača starih i par krpica, među kojima i krpicu sa ''starki'' koje sam dobila od dragoga prije par godina. Konac, igle, škarice i ŠIJ MALA ŠIJ!!!

Tako to ide, kad imaš puno toga ''upotrebljivog'' a sam si kući...

Glazbene i dječje teme... te su mi najdraže :)

Često mi ljudići donesu hlače i kažu dimenzije torbe, pa ja napravim. Time se ''radno vrijeme'' odjeći stvarno produži, a moje ideje ne vise u zraku :)

Eto, :)

...uhvatila me neka kreativna minuta, pa ću rado prispojit' fotoaparat i zalipetat' par sličica :)

p.s. sada rijetko kupujem časopise, čisto za informaciju. Mislim da je tako najbolje. Informacija ima u knjižnici... :) Knjigu na drugu stranu, moram kupit, šta ću ja :P

Za kraj, jedna poruka :)

Ciao :*

Za prvi put...

...jednom sam pisala blog. Al, to je bilo davno. Sad je nešto novo tu, odnosno... ista ja, al' druge ideje... :) 

Upoznala sam mnogo ljudi, različitih vrlina, mana, interesa, sposobnosti, želja... a usput, i moje su se želje svakako promijenile u nekoliko godina. Bavim se svime, izrađujem svašta, pjevam, gledam, crtam, lijepim, kidam, stvaram... i UŽIVAM! 

Zovem se Kristina, Kike, kako god...jer, ovdje moje ime nije bitno. Ono što jest bitno je ideja... Trenutno sam studentica Učiteljskog studija u Splitu, kreštava pjevačica a dalje tko zna... Možda učiteljica, možda pjevačica, možda animatorica, možda dadilja, spisateljica, planinarka, laborantica, poljoprivrednica, možda blogerica a možda i frizerka, tko sad da to zna.

Kako bilo, ja sam Krea(k)tivka... Ovdje, ondje, amo - tamo... Volim kada mi ideje padaju kraj glave, pa ih lagano skupim i pretvorim u stvarnost. Svestranu stvarnost. 

I tako mi je divno.

Do čitanja, 

Kiss